subota, 20. lipnja 2015.

Zagor maxi: Gospodari oluja

Čuda se ne događaju u suprotnosti sa prirodom, već u suprotnosti s onim što smo navikli smatrati prirodom.


Zagor je avanturistički strip, kao takav zamišljen je već od samog početka. Sergio Bonelli je htjeo da stvori nešto drugačijeg junaka, lika koji će izaći iz okvira svih do tada poznatih šema i šablona. Nije čudo što je ipak usko povezan sa western tematikom, ipak je to žanr koji je u vrijeme šezdesetih bio najpopularniji u Italiji. Međutim, morala se preći granica običnog western serijala, takvih je bilo na svakom koraku, od Texa do Kapetana Mikija. To su samo dva među najpopularnijim junacima stripova tog doba, bilo je i mnogo drugih, koji su na duže ili kraće staze, bili aktuelni u to vrijeme.

Da je Zagor kojim slučajem strip čiste western tematike, sigurno ne bi dugo potrajao, vjerovatnoća je mala da bi mi danas još uvijek o njemu razgovarali. Zato je Bonelli otišao korak dalje, forsirao je sve moguće žanrove od samog početka. Nije htjeo da napravi tek jednu Texovu kopiju, zato je u većini slučajeva napravio kontrast ovom junaku. Dok se Texova radnja odvija na jugozapadu, Zagorova je na sjeveroistoku. Moglo bi se reći da je Zagorovo doba smješteno na Divlji istok. Tex ima ozbiljne crte, tako reći bez humora, Zagor je većinom imao smiješne uvode sa Chicovim pustolovinama. Texova radnja se odvija u kasnim godinama 19. vijeka, Zagorove avanture su smještene u rani period istog vijeka. Humor, strava i užas, avantura, western, triler, sve su to sastavni dijelovi avantura našeg junaka, na taj način svako može da pronađe nešto za sebe. To i jeste bio cilj od samog početka, privući ciljne grupe svih dobi, samo na taj način Zagor je mogao da opstane u žestokoj konkurenciji.

Indijanska mitologija uvijek ostavlja dovoljno prostora za interesantne priče. Magični Vjetar, ukinuti SBE serijal, u velikoj se mjeri bavio ovom temom, ali i kod Zagora su drevne indijanske legende svako malo povod za jednu novu i svježu priču. Ova epizoda je jedna od tih, imamo četiri vrača koji su u stanju upravljati vremenskim silama. Glavni od njih je Maitan, gospodar vjetra. Njegova moć je izuzetno jaka, može da kontroliše vjetar i samim time da izazove vremenske nepogode, čak i cunami. U suštini on je bio u stanju svakog trenutka da pobije svoje protivnike, međutim u stripu mu je svaki put neko ili nešto pomrsilo račune. Iako izgleda tako kao da su moći pomračile umove vračeve, nije to baš tako, Asaki, na primjer, uspješno se odbranio od tih sila i čini se kao da je slobodnog uma. Tema ovog maxija zvuči interesantno, priča nije rastegnuta i nema nepotrebnih dijaloga, tako da se strip brzo čita. Burattini je ubacio nekoliko flešbekova, ali u ovom slučaju je to uradio na dobar način, nije sa retrospektivama nepotrebno kočio radnju, kao što je to bio slučaj u epizodi „Tajanstveni otok“. Iako su pojedini elementi ove epizode uglavnom pozitivni, ipak ostaje dojam da je cijela priča mogla ispasti mnogo bolja od konačnog rezultata. Svijetla tačka je svakako djevojčica Evelyn, neizvjesno je šta će se desiti sa njom i u kojoj mjeri će uticati na ishod radnje, tako da ona podupire priču skoro do samog kraja. Iako u ovom maxiju imamo masu novih likova, ne mislim da je to minus, svaki od njih ima svoje mjesto i dobro su integrirani u priču. Najveće mane su pomalo plitki dijalozi i djelimično konfuzan način pripovjedanja.Treba napomenuti da su autori još jednom izvukli jednog lika iz naftalina, Archera, i premjestili ga u Darkwood. Mislim da je to dobar potez vratiti tu i tamo stare likove, umjesto da se u svakoj epizodi stvara masa novih za jednokratnu upotrebu. Ukupni dojam je taj da je ovaj maxi sasvim solidna epizoda za jedno čitanje, ali ništa više od toga.

Michael je mlad momak, otprilike u istim godinama kao i Zagor kada je izgubio svoje roditelje. Između njih dvojice postoji više sličnosti nego što to na prvi pogled izgleda. Obojica su rano izgubili roditelje, odgaja ih čovjek koji im je zamijenio oca. Radi se u obadva slučaja o pravednim i sposobnim ljudima, koji su u stanju da izvedu djecu na pravi put. S obzirom da se radi o malim dječacima, nije potrebno mnogo da se iz jednog momenta u drugi dječaci preobraze na krivi put, što smo mogli vidjeti u slučaju Michaela. Sve zavisi od toga ko i kako im prenosi svoje ideje. Michael ima natprirodne moći, to ga čini drugačijim u odnosu na Zagora, međutim i naš junak nije običan čovjek, njegove sposobnosti nadmašuju one normalnih ljudskih bića. Kao i u Zagorovm slučaju, tako je i Michaelu malo nedostajalo da krene krivom stazom, to bi možda bio put s kojeg ne bi bilo povratka. Kako tako nešto može da završi, naime kada traumatizirana djeca posjeduju natprirodne moći, mogli smo da vidimo u više navrata u knjigama Stephena Kinga. Sjetite se samo Carrie, moćne djevojke sa užasnim djetinjstvom, dovoljna je bila jedna mala stvar koja se desila da prelije čašu, iz jednog momenta u drugi postala je masovni ubica, iako je do tada bila djevojka sa dobrim karakterom. I Zagor je svojevremeno masakrirao pleme Abenaka, žeđ za osvetom mu je pomutila razum i napravio je potez zbog kojeg se vječno kaje. Međutim, on je pronašao svoj mir, odlučio je da pođe na put pokajanja i naučio je iz greške koju je napravio. Ne polazi tako nešto svima za rukom, ima i onih koji kada jednom pređu na mračnu stranu, zauvijek tu i ostanu, bez obzira na to koliko su svjesni da ne rade prave stvari. „Sa velikim moćima dolazi i velika odgovornost“, rekao je jednom Spider-Manov ujak. To je fraza koja će obilježiti cijeli Spajdijev život, takođe i mnogih drugih američkih superjunaka. Takođe, ima i onih koji to značenje ne shvataju, oni pokušavaju da iz svojih moći izvuku sopstvenu korist, bilo da se radi o novcu ili uspostavljanju vlasti nad slabijima. To je osnovna razlika između Zagora i Hellingena, Supermana i Luthora, Daredevila i Kingpina.

Chiarolla je u ovoj epizodi još jednom pokazao da mu najbolje leži mračna atmosfera, kao i crtanje Indijanaca. On bi bio na svom terenu da je crtao čistokrvne indijanske stripove, tu bi mogao da se razmaše bez ograničenja. Njegovo sjenčenje je nešto tamnije od ostalih Zagorovih crtača, zato bi bio idealan i za mračnije priče, možda čak i za serijal Dylan Dog, mada je upitno kako bi se snašao sa crtanjem modernih građevina. U ovoj epizodi dosta je kvalitetno varirao, primjetno je da je Zagora po običaju nešto lošije crtao, takođe, scene sa borbom nisu baš najbolje izvedene, pogotovo izrazi lica suparnika su kao da piju čaj, umjesto što se bore na život i smrt. Chiarolla se već nekoliko godina ne pojavljuje na redovnoj seriji, novac zarađuje isključivo crtanjem maxi izdanja, tako da se može reći da je ova edicija rezervisana za njega i još neke druge manje omiljene crtače. Njegovi fanovi će biti zadovoljni sa maxijem, ako ništa drugo onda će u ovoj ediciji skoro svake godine moći da uživaju u njegovom crtežu.

Naslovnica je dosta nespretno nacrtana, iako je markantna. Bode oči bijela pozadina iza Zagora, iako se radi o borbi u noći, pa je Ferri pokušao da na taj način naglasi Zagora, ipak sam siguran da je postojalo i neko drugi riješenje za ovu scenu. Da budem iskren, ne dopadaju mi se ni protivnici sa nacrtanim kosturima na tijelu, u stripu je bilo atraktivnijih kontrahenata za ukrašavanje naslovnice. Međutim, navikli smo na slabije naslovnice posljednjih godina, Ferri nije više ono što je nekada bio.


petak, 12. lipnja 2015.

Zagor: Hellingen je živ

Boselli nije odolio iskušenju da se poigra sa Hellingenom, međutim nakon „Demona ludila“, bilo je to teško nasljeđe. Sclavi je u pomenutoj priči napisao ultimativnu Zagorovu epizodu, bilo je za očekivati da njegov luđački genij ne može biti svrgnut sa trona.

No dobro, pitanje je u kojoj je mjeri Boselli napisao dobru priču o Hellingenu. Tu stoji ključ za odgovor, naime kao nasljednik „Demona ludila“ priča je i previše mlaka. Od emotivnih do spektakularnih scena, nema tu žara koji smo mogli da vidimo u prethodnom Hellingenu. Ukoliko epizodu posmatramo kao zasebnu, bez ikakvog poređenja sa prethodnom, onda je takođe teško svrstati ovu priču u gornji red avantura sa Hellingenom. 

Ono što upada u oči je to da je priča slojevita, sastoji se iz tri dijela koji su, sa malo nadogradnje, sasvim normalno mogli funkcionisati kao zasebne epizode. 

Prvi čin: Povratak Kralja orlova
U ovom prvom dijelu imamo povratak Bena Stevensa, starog Zagorovog neprijatelja. Iako smo sigurni da je on mrtav, stari lešinar opet hoda i diše i ne samo to, izgleda da je pametniji nego što je ikada prije bio. U stanju je da stvara bića koja su pola ljudi pola životinje. Kasnije saznajemo da mu je Hellingen podario veliku inteligneciju, dok ga je Wendigo vratio iz mrtvih. U suštini priča može sasvim komotno i zasebno da postoji, samo da je kojim slučajem umjesto Stevensa neki drugi lik, recimo neki ludi naučnik ili slično. Na taj način bilo bi moguće izostaviti Hellingena i Wendiga, kao i onih nekoliko sitinica koje povezuju ovaj dio sa kompletnom epizodom. U tom slučaju bi morao i E.A.Poe da izostane, on ima svoj tok radnje i posvećen mu je početak i kraj prvog dijela. 

Drugi čin: Lutkar
Drugi dio zauzima priča o Lutkaru, čovjeku koji izrađuje lutke koje su opsjednute demonima. U centru pažnje su stanovnici jednog naselja iz podnožja brda Natani, prije svega djeca, nekoliko pravih pravcatih Titovih pionira na kakave smo često nailazili u našim pričama nakon Drugog svjetskog rata. I ovdje isto, kao i u prvom dijelu, samo da su izostavljene poveznice sa Hellingenom, priča je mogla egzistirati samostalno. Ovaj dio mi je interesantniji od prvog, ima djelimično dobru atmosferu i horror ugođaj. 

Treći čin: Terminator is back!
Hellingen je postao Terminator, barem fizički gledano nije pogrešno ukoliko se povuče paralela između ova dva lika. Wendigo pokušava da sakupi Hellingenove atome širom svemira, za to mu je potrebno vrijeme, iz tog razloga Hellingen je morao da napravi sebi privremeno tijelo od metala. U ovom dijelu imamo napokon očekivani susret dva arhineprijatelja, kao i veliki nastup agenta Ravena. Velika kritika ide na račun Ravenove karakterizacije, Boselli je od poznatog pjesnika napravio staromodnu verziju Jamesa Bonda, u suštini Poeove fizičke sposobnosti tako reći ništa ne zaostaju za Zagorovim. Shvatam autorovo oduševljenje ovim pjesnikom, ali zaista nije bilo potrebno da se ide u krajnost i da se stvara od njega superagent. Mogao je proći kao veliki mozak operacije, čovjek sa naročitim intelektualnim sposobnostima, u tom slučaju mislim da bi Poe mnogo bolje funkcionisao u ovoj priči. Takođe su nervirali patetični dijalozi između njega i Zagora, ne sjećam se da sam ikad prije u nekom Zagorovom stripu pročitao više razmijenjenih komplimenata. Boselli je u ovom slučaju izabrao pogrešan način da nam pokaže koliko je Poe veličanstven. Kod mene je izazvao kontraefekat. Osim agenta Ravena, zaista je malo toga inovativnog u ovoj epizodi. Poprilično plitki dijalozi, nespektakularna radnja. Kraj je ostao otvoren, Hellingen je postao Wendigov sluga i čak postoji šansa da se pretvori u demona velikih moći poput gospodara zla.

U dva navrata imali smo priliku da vidimo željezno čudovišta na ekranima u stripu, vizuelno dosta slično legendarnom Titanu. Navodno je to čudovište razorilo između ostalih i Washington. Ključ uspijeha ove epizode je eventualno upravo bio u novom Titanu, mnogo bi bolje bilo da smo imali priliku da vidimo kako džinovski robot razora glavne gradove, umjesto što smo pratili Zagorove događaje na osamljenoj planini Naatani. Siguran sam da bi sa Titanom priča bila dosta uzbudljivija, ali Boselli se nije usudio da nam direktno pokaže tu avanturu. Protraćen potencijal, ovako najzanimljiviji dio epizode ostaje Zagorovo i Hellingenovo nadigravanje u dvorcu. 

Ima još jedna zanimljivost o vremenskoj liniji, naime u jednom dijelu Poe i čovjek iz Drugdje govore o tome kako je prije šezdesetak godina osnovana baza Drugdje. U prvom broju zasebnog SBE serijala Baze Drugdje, Franklin, Jefferson, Bientot i Amanda Janosz su stvorili ovu organizaciju 1776, što znači da se radnja Hellingena odvija oko sredine tridesetih godina devetnaestog vijeka.

Postoji trač iz Italije koji kaže da je ova priča izazvala cijelu lavinu negativnih reakcija i da su SBE čelnici stopirali Bosellijevu namjeru da napravi jos jedan nastavak sa Hellingenom. Pa, to nimalo ne iznenađuje. S današnje tačke gledišta možda bi bilo bolje da ova epizoda nikad nije bila ni objavljena, ali dobro sad, šta je tu je. 


četvrtak, 4. lipnja 2015.

Zagor maxi: Saboteri

Ja vjerujem da će ljubav i žuljevite ruke uvijek graditi i nikada uništavati. Samo bezumni i paraziti uništavaju!

Maxi edicija ima svoje prednosti, možda njen najveći plus je taj što imamo kompletnu epizodu u jednom izdanju. U redovnoj seriji čekamo ponekad po tri ili više mjeseci da bi mogli da pročitamo jednu kompletnu priču, maxi nam pruža mogućnost da to obavimo samo za nekoliko sati nakon kupovine izdanja. Sigurno da je to velika prednost, međutim činjenica jeste da u ovoj ediciji završavaju epizode nešto slabijeg kvaliteta. Dok u Italiji odiseja po Južnojamerici privlači svu pažnju, maxi je poslužio kao utočište ovoj priči sa dosta slabašnim crtežom. Naravno da bi bilo optimalno kada bi i ova edicija imala izuzetne priče sa vrhunskim crtežom, nažalost u Zagorovoj ekipi nema dovoljno kvalitetnih autora da bi to bio slučaj, tako da one epizode koje nisu dovoljno dobre za redovnu seriju završe upravo ovdje. Dakle, maxi izdanja ne garantuju dobru epizodu, iako ima izuzetaka, ali zato nude solidnu zabavu za one nestrpljive, koji ne mogu da čekaju nekoliko mjeseci kako bi kompletirali jednu cijelu priču. Almanah je prije nekoliko godina važio kao edicija za eksperimente, bojim se da je tu ulogu sada preuzeo maxi, tako da se u naredno vrijeme može očekivati dodatni pad kvaliteta ovog izdanja.

Ima dosta priča u serijalu u kojima je Zagor u ulozi detektiva, ova epizoda pripada tom žanru. Gradnju kanala Erie pokušavaju da sabotiraju razbojnici, već je od samog početka jasno da se iza tog čina krije mnogo više, neko stoji iza cijele operacije iz ličnih interesa. Imamo tu nekoliko likova, svaki od njih je eventualni vođa sabotera, samo ko je taj čovjek i iz kojih razloga želi da zaustavi radove? Poznata je već činjenica da se većinom na kraju kao negativac ispostavi osoba na koju se najmanje sumnja, međutim nerijetko smo viđali situacije gdje nas autor navuče na takvo razmišljanje, pa se desi upravo to da je krivac osoba koja je najupadljivija. Dakle, moguć je klasični „Agatha Christie rasplet“ ili ipak nešto inovativno, nešto što iskusni fanovi detektivskog žanra najmanje očekuju. S obzirom na kraj epizode desilo se ipak to što sam i očekivao, tako da nisam bio iznenađen kada ja razotkriven glavni negativac. Da li će autoru poći za rukom da vas sa tim raspletom iznenadi, to možete saznati nakon što pročitate priču. Carl Benson je vođa sabotera, to je od samog početka jasno, međutim nije tajna da je on samo jedan bandit koji izvodi nečije naredbe. Iako ima izgled klasičnog razbojnika, čak i povez preko jednog oka, ne čini se dovoljno pametan ili moćan da bi sabotirao gradnju iz sopstvenih razloga. Ne, iza tih događaja mora da se krije neki veći plan. Doug Harrison je glavni inžinjer gradilišta, kao takva osoba sasvim je moguće da on stoji iza paklenog plana. Očigledno je da ga se tretira kao osobu koja treba da izvrši zanatski posao i očigledno je da ga njegovi nadređeni ne poštuju dovoljno. Pollock je čovjek kojeg je poslao guverner De Witt da nadgleda gradilište, on je osoba sa velikim uticajem, ništa se ne odvija bez njegove dozvole. U nekoliko navrata je provocirao Zagora, tako da se nametnuo kao nadmena i prepotentna osoba. Na neki način nam je autor njega predstavio kao mamac, stavio ga je u ulogu potencijalnog krivca za sabotaže, mada u tome i jeste kvaka, previše je ofiran. Ukoliko je zaista on negativac, postavlja se pitanje kako je jedan iskusni autor mogao onda da otkrije sve karte na samom početku u jednoj detektivskoj priči? Možda je saboter ipak neko drugi, neko ko se predstavlja kao prijatna osoba, neko poput trapera Johna Claytona, trgovca Gerarda Decrainea ili lokalnog šerifa. Autor nam je ponudio širok spektar likova, pokušao je da zaintrigira čitaoce i to mu je glavni as u rukavu, to jest zagonetka oko glavnog negativca.

Poznato je da se Zagorove pustolovine odvijaju u prvoj polovini 19. vijeka, tačnije rečeno u periodu između 1830-1835. S vremena na vrijeme imamo uplitanje stvarnih događaja, ti nam služe kao putokaz u vremenskoj orijentaciji. USA predsjednik Andrew Jackson, potvrđeni akter epizoda „Dugo putovanje“ i „Čovjek na nišanu“, bio je čelnik države u periodu 1829-1937. Dakle, s obzirom da se ipak radi o jednoj od najpoznatijih stvarnih ličnosti iz Zagorovih avantura, sasvim je u redu ukoliko njega koristimo kao glavnu orijentaciju da bi utvrdili vremenski period u kojem se događaju pustolovine Duha Sa Sjekirom. U ovom maxiju imamo jedan manji vremenski paradoks, mada se mora reći da se ovako nešto ne događa po prvi put u serijalu. Kanal Erie je građen 1817-1825, završen je nekoliko godina prije nego što je Jackson po prvi put izabran za predsjednika. Treba imati u vidu da u ovoj epziodi kanal još nije gotov, dakle moglo bi se reći da je pustolovina smještena tu negdje oko 1820. godine. Iako se Zagorove avanture dešavaju u jednom paralelnom svijetu, kao što je to Burattini jednom naglasio, ipak bi bilo dobro da se autori u malo većoj mjeri pridržavaju vremenskog kontinuiteta stvarnih događaja, ako se već ponekad koriste istorijski tačnim činjenicama.

Capone je jedan od najboljih Zagorovih scenarista uopšte. Nažalost, preminuo je prerano, imao je sigurno još dosta divnih priča da napiše. On je jedan od rijetkih koji je mogao sve ukuse da zadovolji, bio je u stanju da napiše priču u stilu klasičnog Nolitte, takođe i da pristupi našem junaku na moderniji način. Od svih autora imao je najbolji start na serijalu, epizoda „Hagotova moć“, njegov prvijenac na Zagoru, ostala je do dan danas jedna od najboljih priča uopšte. Za vrijeme depresivne Toninellijeve ere znao je da nas obraduje pravim klasikom poput epizode „Sveti brijeg“, isto tako u novije vrijeme pošlo mu je za rukom da nas vrati u Zagorovo zlatno doba sa pričom „Kraljevstvo straha“. Iako je ponekad znao i da podbaci, kao na primjer u ovom maxiju, ipak je važio kao čovjek koji je poput nekog čarobnjaka uvijek bio u stanju da izvadi iz svog autorskog šešira jednu prvorazrednu priču. Drago mi je što ovaj maxi neće ostati njegova posljednja epizoda na Zagoru, bio bi to nedostojan oproštaj jednog velikog majstora. S nestrpljenjem očekujemo „Željezne vukove“, njegovu zadnju priču koju je potpisao zajedno sa Bisijem.

Braća Cassarovi nisu baš najomiljeni kod fanova serijala, čak bi se moglo reći da stoje na samom dnu ljestvice kvalitetnih crtača. Likovi im često izgledaju totalno deformisano, proprocije su promašene, kadriranje loše. Imali smo priliku da na forumu vidimo kako izgleda scenario za jednu epizodu, zatim smo mogli da vidimo i različite vizuelne interpretacije jednog te istog scenarija. Razlike znaju da budu zaista velike, pa čak i u onim slučajevima gdje autor detaljno opiše jednu scenu, svaki crtač to odradi na svoj način. Možda bi ova epizoda u rukama drugog crtača izgledala bolje, u stvari siguran sam da bi, ali činjenica jeste da su neslavna braća još jednom sa svojim crtežom spustila kvalitet stripa na još niži nivo. Zaista šteta, ponekad se čovjek zapita kako su Cassarovi uopšte dobili posao u SBE?! Sergio Bonelli je na samrti rekao da se svi autori poštuju i nakon njegove smrti, ljudi moraju od nečega da žive, tako da je zadnja opcija da se neko otpusti sa posla. Drugim riječima, Cassarovi će ostati na serijalu još dugo vremena, jedina nada je da se premjeste na neki drugi SBE serijal, što je malo vjerovatno s obzirom na kvalitet njihovog crteža. Iskreno se nadam da im nikada neće pasti u ruke dobar scenario, grehota bi bilo vidjeti kako crtežom uništavaju jednu perspektivnu priču.


petak, 29. svibnja 2015.

Zagor: Sedam gradova Cibole

Priča je imala veliki potencijal, koji nije u potpunosti iskorišćen. Početak nije mnogo obećavao, malo toga se dešavalo i imali smo nekoliko iritiantnih scena, kao kad Zagor i Hopi trče maraton. Onda na scenu stupa najbolji dio, prolaz kroz gradove Cibole, izuzetno dobra avantura. Sve zamke su odlično smišljene, kamo sreće da se na tome i završilo. Nažalost, Boselli još jednom nije mogao da odoli svojoj sklonosti u pretjerivanju, ubacio je Atlantidu u igru i pokvario odličan dojam priče do tog trenutka. To bi moglo nekako i proći, ali onda totalno pretjeruje kada je očigledno aludirao da je Zagor potomak Atlantiđana. Čemu to? Zašto je Boselli još jednom morao da ode u krajnost? Čini mi se da je imao prijeku potrebu da ispiše sopstvenu istoriju o Zagoru i onda je jednostavno u više navrata otišao predaleko. Stvorio je od Zagora potomka drevne civilizacije, pa je onda od njega nešto kasnije napravio i reinkarnaciju drevnog ratnika Damballaha. Danas Pahana, sutra Damballah, ko je sljedeći? Isus možda?! Šteta, da Boselli nije sklon pretjerivanju njegov run na Zagoru bio bi još bolji, a ova epizoda bi možda bila među najboljima ikada. Zašto je teško prihvatiti da je Zagor potomak običnih ljudi i da je postao junak zahvaljujući prije svega samom sebi?! To i jeste jedna od njegovih najboljh osobina, postao je od ničega ono što jeste. Boselli je vizioner, čovjek sa dobrim idejama, međutim očigledno da je potreban neko ko će s vremena na vrijeme da ga prizemlji, inače ode predaleko sa svojim idejama. Podsjeća me na Hulka koji zna sirovom snagom da pobijedi nekog oholog negativca i tako spasi svijet, a onda nastavi dalje sa razaranjem i uništi nepotrebno i cijeli grad u kojem se bitka odvija. Za čudo božije Boselli nije takav na Texu, rijetko ispipava granice karakterizacije junaka, dok je na Zagoru sklon pretjerivanjima bez granica. Ima momenta kada pomislim da je on htjeo Zagoru da zada posljednji udarac i da ga uništi, s druge strane to opovrgavaju kvalitetne priče koje je napisao. 

Crtež je priča za sebe. Na momente je Chiarolla odradio dobar posao, pogotovo u prikazu okoline, bio je detaljan što je baš neuobičajeno za njega. Većinom je brzoplet, ne pazi niti na proporcije niti na detalje. Ovaj prvi njegov rad jeste ujedno i njegov najbolji. Slabo crta Zagora i Chica, ovaj čovjek jednostavno nije stvoren da crta našeg junaka, iako se mora priznati da dobro crta kada to želi. Pepe je u vrijeme izlaska ove epizode bio zadužen za korekture, očigledno je u prvom dijelu u više navrata uskakao i crtao Zagorovo lice u krupnim kadrovima. To je veliki plus, Zagor je prepoznatljiv i mislim da su Pepe i Chiarolla obavili dobar timski rad. Pepe je takođe nacrtao Zagora na prvoj naslovnici ove priče. Interesantno bi bilo vidjeti kako je izgledala originalna Ferrijeva ilustracija, očigledno da sa tim crtežom nije nešto štimalo čim je Pepe morao da uskoči. Još jedna zanimljivost je da se u priči govori kako je div napravljen od crnog kamena, dok je na naslovnici prikazan kao da je napravljen od željeza, poput Hellingenovog Titana. 


petak, 22. svibnja 2015.

Zagor maxi: Prolaz između tisućljeća

Bez obzira na ono šta čini, svako na Zemlji uvijek igra glavnu ulogu u istoriji svijeta.

Avanturistički žanr je veoma čest u Zagorovom serijalu, čak bi se moglo reći da dominira ukoliko izuzmemo pojedine periode, poput kraja osamdesetih kada je Toninelli bio glavni scenarista. Takođe je poznato da je Darkwood neka vrsta magneta za paralelne svjetove, imali smo priliku da u više navrata vidimo kako se pojavljuju bića iz drugih dimenzija ili iz prošlosti. Ništa čudno za Darkwood, Zagor se u međuvremenu navikao da vidi sve i svašta, u suštini ne treba više ništa da postoji što bi moglo da iznenadi našeg junaka. Da li i ova epizoda sadrži natprirodne elemente, to možete saznati nakon što pročitate strip.

Scenario je nesvakidašnji, imamo dvije priče čije radnje paralelno pratimo. Jedna radnja se odvija 10.880 p.n.e., druga je smještena u Zagorovo vrijeme, sredinom prve polovine devetnaestog vijeka. Na prvi pogled to može da izgleda zbunjujuće, nije baš najjasnije koje su dodirne tačke te dvije priče, međutim na kraju se kockice poklapaju i sve postaje jasnije. Da li se mogao izbjeći ovakav način pripovjedanja? Sigurno da jeste, ali to više ne bi bilo to. Upravo ovaj specifičan način naracije daje ovom maxiju posebnu draž i izdvaja ga iz mora drugih. Dakle, moglo se ići na pravolinijski način pripovjedanja, ali budimo iskreni, onda bi imali još jednu epizodu sa običnim kriminalcima. Ovako je sve to ispalo mnogo bolje, pogotovo znatiželja da vidimo po čemu su te dvije priče povezane. Moreno Burattini je znao u prošlosti da ima dobrih ideja, koje su često štekale na realizaciji. Ono po čemu je poznat je to da je često kočio radnju nepotrebnim flešbekovima, boljka koja mu se često pripisuje kao najveća mana. U ovoj epizodi to nije slučaj, vodio je paralelno dvije različite radnje, odolio je izazovu da u najinteresantnijim momentima zaustavi priču kako bi objasnio nešto što i nije toliko važno. Od prve do zadnje stranice nametnuo je perfektan tempo, dijalozi su dobro izabrani, nema nepotrebnih ćaskanja, svi duži tekstovi su dobro pozicionirani. Svi ti elementi dovode do toga da se maxi može pročitati u jednom dahu, što je izuzetno važno, jer nešto najgore što nam se može desiti je ukoliko se dosađujemo čitajući epizodu. Vjerovatno je svima nama poznat osjećaj kada krenemo sa čitanjem jednog stripa, radnja nas toliko smori da nam je potrebno više prekida i tih nekih trista stranica nam izgleda kao vječnost, nikad da dođemo do kraja. Postoje takve epizode i u Zagorovom serijalu, ova priča, srećom, nije jedna od tih.

Epizoda nam nudi tri ravnopravna glavna lika, jedan od njih je, naravno, Zagor. Naš junak je u svojoj tipičnoj ulozi herojskog spasitelja, kao i uvijek na strani pravde. Drugi glavni lik, koji je ujedno i negativac priče iz Zagorovog doba, zove se Shane. On je po karakteru i sposobnostima neka vrsta miksa između Nata Murda i Supermikea. Očigledno da se radi o dobrom strategi i inteligentnom čovjeku, pravi je vođa čopora koji prljave poslove ne prepušta svojim sljedbenicima, već je jedan od onih koji se sami staraju o najvažnijim poslovima. Ne preza da ubije, plaćeni je ubica, međutim nije totalni krvolok, njemu je najvažnije da obavi posao do kraja, ne uživa nužno u tome da muči i ubija ljude, ali ako je to neophodno, nema problema s time da lično isprlja ruke. Atraktivno izgleda, nije na prvi pogled čovjek koji izgleda kao opasan tip, ali upravo to je njegova velika prednost. Ono što ga ističe je nevjerovatna akrobatska sposobnost, kreće se po drveću bolje od Zagora, na momente izgleda kao da je sposoban poput Spider-Mana. Nevjerovatna okretnost mu daje veliku prednost u odnosu na kontrahente, fizički je ravnopravan Zagoru. O njegovoj prošlosti malo toga znamo, jedino što je poznato je to da je radio kao akrobata i da je u to vrijeme iz nekog razloga počinio zločin. S obzirom da je preživio, sigurno je da ćemo ovog tipa u naredno vrijeme opet vidjeti, možda tada otkrijemo nešto više i o njegovoj prošlosti. Iako je na prvi pogled okrutan i beskrupulozan, osvojio je srca fanova i već sada po forumima ljudi komentarišu o njegovom eventualnom povratku.

Whi-Koah je glavni lik sporedne priče. Za njega bi se moglo reći da je identičan Zagoru. Ne samo da je sposoban i jak, već je i neumorni borac za istinu i pravdu. Njegova ljepša polovina je Leah, djevojka koja se rado uokolo šetka bez grudnjaka. Naravno, imamo i ljude koji su ljubomorni na ovog junaka, to su Lathro i Dammon, oni pokušavaju raznim smicalicama da zagorčaju život našeg heroja. Whi-Koah želi u prvoj liniji da dokaže kako su sabljozubi tigrovi bića koja mogu da umru. Do tada je vladalo vjerovanje da se radi o zlim i besmrtnim bogovima. Ljudi su sabljozube izbjegavali i uopšte nisu pokušavali da ih ubiju. Kao i u svakom drugom dobu, tako i ovdje imamo jednog vizionera. Whi-Koah je prvi svoje vrste koji će se suprostaviti opasnim životinjama i staviti na probu besmrtnost sabljozubih.

Chico je poznat kao kukavica, ta osobina mu je u više navrata spasila život. Da je kojim slučajem u određenim situacijama hrabro djelovao, sigurno bi do sada već bio mrtav. Često je preživio samo zbog toga jer su njegovi neprijatelji osjećali sažaljenje prema našem debeljku, smatrajući ga potpuno bezopasnim bez Zagora. Ipak, on je lik koji je po tom pitanju nepredvidljiv. U specijalu « Kamen koji ubija», imali smo priliku da vidimo njega i Zagora u jednoj, pa skoro, bezizlaznoj situaciji. Tu je simpatični Meksikanac pao na koljena i molio svoje protivnike da mu poštede život.U ovom maxiju imamo sličnu situaciju, ali naš debeljko ovog puta reaguje totalno suprotno nego u specijalu, naime razbojnik govori Chicu da moli za sopstveni život, ovaj mu drhtavim glasom uzvraća da neće to učiniti. Iako se radi o jednoj kratkoj sceni, ipak upada u oči hrabra debeljkova reakcija. Burattini je sa Chicovom karakterizacijom u toku vremena pravio dosta egzibicija, u njegovom sopstvenom serijalu ga je većinom predstavljao kao totalnog idiota i kukavicu, svi su ga šutali, ponižavali i ugnjetavali. U ostalim edicijima Chico većinom nije u toj mjeri negativno prikazan, tako da možemo češće da vidimo i scene u kojima pokazuje hrabrost, ponos i borbeni duh. Iako je ovaj lik postavljen u serijal da bi u malim predahima zabavio publiku komičnim scenama, Guido Nolitta je već od prve epizode prikazao Chica i u pozitivnom svjetlu. Već tada je u više navrata spasio Zagoru život, tako da se ne može reći da je on smetnja Duhu Sa Sjekirom, iako je u nekoliko navrata znao i da na najgluplji način upropasti Zagorove planove. Chico je takav kakav jeste, ponekad hrabar, pa opet totalna kukavica. Totalno je nepredvidljiv, to ostavlja autorima dosta prostora da žongliraju sa njegovim reakcijama u stripu. Jedina njegova neizbrisiva osobina je ta da je uvijek gladan.

Crtež braće Esposito je pravi melem za oči. Oni su jedni od onih crtača koji su prihvaćeni od nove i stare generacije fanova. Rijetki su takvi crtači, većinom ljudi imaju primjedbe na crtež. Dok jedni vjeruju samo u crtače koji crtaju likove poput Ferrija, drugima je važnije da Zagor i co. budu što modernije prikazani i da se po svemu razlikuju od klasičnog crteža. Espositovci su negdje u sredini, imaju tač klasičnog crteža, ali isto tako i moderan pristup stripu. Glavni likovi su prepoznatljivi čak i nostalgičarima, vjerodostojno prenose na crtež klasičnog Zagora i Chica, međutim na svim drugim poljima imaju svoj sopstveni stil. Odlično kadriraju, akcione scene na njihovim crtežima izgledaju dinamične, uvijek izaberu odličnu perspektivu za prikaz pojedinih vinjeta. Table su im popunjene detaljima, vidi se da ne fušere kako bi što prije završili strip. Naravno da je njihova prednost to što ih je dvojica, to im omogućava da utroše manje vremena na crtanje nego što je to potrebno jednom čovjeku. Nije slučajno što su upravo oni izabrani da nacrtaju ovu priču, koja je bila planirana za gigant ediciju. Već sa prve dvije epizode, « Okrutni Hawak» i «U potrazi za Zagorom » , oduševili su fanove, nadam se da će još dugo vremena ostati na serijalu. Kad smo već kod crteža, treba pohvaliti i Ferrija za naslovnicu. Odličan crtež koji na najbolji način prikazuje radnju ovog maxija.



utorak, 12. svibnja 2015.

Zagor: Ugašarov ultimatum

 Oko za oko i cijeli svijet bi bio slijep. 
- Mahatma Gandhi

Toninelli je u razdoblju 1982-1993 bio izuzetno produktivan, čak do te mjere da se taj period često naziva po njegovom imenu. On je kvalitetan scenarista, bio je u stanju da napiše dobre i kvalitetne priče, međutim, pred sam kraj karijere na Zagoru nije se baš proslavio kvalitetnim pričama, što je i dovelo do pada prodaje i reorganizacije serijala. Svima nam je poznata priča da je nakon njega Boselli preuzeo kormilo u svoje ruke i podigao Zagora na viši nivo. Ipak, kao što sam rekao, Toninelli je znao da napiše i dobre priče, ima svoje fanove do dan danas. 

Njegov najveći problem je taj što se zadnjih godina izgubio u moru identičnih priča, često je pisao scenarije sa prodavačima viskija i indijanskim markantnim pobunjenicima. Markantni zbog toga jer su imali karakterističan izgled, koji je nagovještavao već od samog početka da se radi o ljudima sa slabim moralom. To nisu bile nužno loše epizode, ali s vremenom je radnja takvih priča postala monotona, ljudi nisu bili zainteresovani da čitaju iz mjeseca u mjesec jednu te istu radnju u Zagorovim avanturama. Najviše je sarađivao sa Donatellijem, njih dvojica su bili glavni tim osamdesetih godina prošlog vijeka. Postoje glasine da se nije dobro slagao sa Ferrijem, navodno je Toninelli kritikovao maestra da se ne pridržava scenarija i da previše samovoljno crta stripove. Pričalo se čak i to da je on pokušao još u to vrijeme da ubijedi SBE čelnike da sklone Ferrija sa naslovnica i da on ne bude više taj koji crta najvažnije epizode. Navodno je s tim potezom napravio kontraefekat i prepisao sam sebi smrtnu presudu na serijalu. Šta je od toga tačno, to je teško reći, ono što sigurno znamo je to da je pred njegov kraj karijere prodaja naglo opala i da je s pravom skinut sa serijala. Iako danas ima lošu reputaciju, mora se reći da bi bilo dobro kada bi Toninelli s vremena na vrijeme napisao nekoliko priča. Naravno da ne treba opet biti glavni scenarista, sigurno bi se s vremenom opet pogubio u hiperprodukciji, to mjesto je bolje prepustiti nekom drugom čovjeku, koji je manje konfliktan i koji ima bolje ideje u problematičnim vremenima. 

Radnja ove epizode ima odličan tempo, ne može se reći da je dosadna ili prerazvučena. Priča je dosta brutalna, slično kao i sve druge koje je napisao Toninelli. Rani devetnaesti vijek nije bio mjesto za mamine maze, to nam je autor na realističan način i prikazao. Pa ipak, najveći problem je nedostatak inovativnosti, još jednom imamo gomilu nesporazuma koji dovode skoro do opšteg indijanskog rata. Sin jednog poglavice je otet, onda ide nesporazum za nesporazumom, i tako sve do samog kraja. Iako Toninelli pokušava da nam pruži jedan neizvjesan triler, od samog početka je očigledno da je O’Druf negativac, on je čovjek koji drži sve konce u svojim rukama. Ono što je mnogo interesantnije je zagonetka oko njegovog motiva. Ko je taj čovjek, zašto pokušava da izazove rat među plemenima? Rasplet je klasičan, radi se o osveti, naime O’Druf je niko drugi do poručnik Offord iz legendarne epizode „Vatrena voda“. Moram priznati da me je to pomalo iznenadilo, kao poručnik bio je bahat, nadmen i beskrupulozni fanatik, u ovoj epizodi se dosta vješto maskirao, predstavio se kao kompletno druga osoba i vješt strateg. Moguće da je pomalo zavarao i njegov fizički izgled, prvu njegovu pustolovinu je nacrtao Ferri, ovdje se za izgled pobrinuo Donatelli, tako da konzumentima nije bilo lako da prepoznaju oholog poručnika. Zašto to Zagoru nije pošlo za rukom, da prepozna starog neprijatelja zbog brade i naočala, to treba pitati autora. Mada, ne treba zaboraviti ni Supermana i njegov stari ego Clarka Kenta, i u ovom slučaju najpoznatiji superheroj svih vremena skriva iza naočala svoj dupli identitet. U stripovima je sve moguće, tako da taj kontroverzni dio nije nužno nešto negativno. Offord može Zagoru da zahvali svoje izbacivanje iz američke vojske, zbog toga se može reći da je njegov motiv osvete opravdan. 

Toninellijev Zagor je surov, oštar i poprilično nervozan. Ističe ga brutalnost u određenim situacijama, ne bira mnogo sredstva da bi došao do cilja. U ovoj priči imamo još jednu kontroverznu scenu, po kojima je Toninelli poznat. U sukobu između Zagora i Saska, naš junak izvlači deblji kraj, tako da mu ne preostaje ništa drugo već da na kukavički način upuca Indijanca. Sjetite se samo epizode „Mrtvačka glava“, tu je Zagor takođe na kukavički način ubio Damona, nakon što nije mogao da izađe na kraj s njime u poštenom duelu. Iako je Toninelli dosta kritikovan, ipak se mora reći da je njegov Zagor bio najrealističniji od svih drugih interpretacija. Nije bio nepobjediv, nije previše mario o moralu i časti, najvažnije mu je bilo da sprovede svoje zamisli, bez obzira na koji način. Toninelli je itekako vodio računa o karakterizaciji glavnog junaka, mada se udaljio od Nolittinog klasičnog Zagora. S druge strane, to je jedna od najvećih zamjerki Boselliju, iako je odličan pripovjedač sa neiscrpnim izvorom novih ideja, nije mnogo mario o Duhu Sa Sjekirom kao liku. Upravo zbog toga mislim da bi se ova dva scenarista perfektno upotpunili, na primjer da Boselli napiše priču, Toninelli razradi scenario. Kao rezultat bi dobili avanture kojima bi čak i Nolitta pozavidio. 

Zagor na početku stripa govori o izazovu hrabrosti, naime tu se radi o smjelim podvizima među Indijancima kada bi jedan od njih dodirnuo štapom protivnika, bez namjere da ga ubije ili teže povrijedi. Takođe, u takve podvige spadaju otmice konja i slično, pa je u ovom slučaju Zagor pomislio da je otmica dječaka možda samo dio ovog hrabrog rituala dokazivanja mladih ratnika. U Texovoj priči „Crveni Vukovi“, možete nešto više da pročitate o podvizima ove vrste.

Franco Donatelli jedan je od najproduktivnijih crtača Zagora. Samo je Ferri nacrtao više stranica od njega, to je podvig koji će još dugo vremena ostati nedostižan. 11.760 stranica, nevjerovatna brojka, pogotovo ako uzmemo u obzir da je na trećem mjestu Chiarolla sa manje od 5.000 nacrtanih tabli. Donatelli je pripadao staroj gardi legendarnih crtača, zajedno sa Ferrijem i Galepom crtao je brzinom svjetlosti, za današnje standarde gotovo nezamislivo. Naravno da u toj situaciji nije mogao da vodi previše računa o detaljima, zato je njegov crtež ponekad izgledao siromašan. To je šteta, mnogi današnji fanovi su navikli na novije crtače, ljude koji crtaju jednu dvodijelnu epizodu dvije do tri godine, pa često porede Donatellija s njima. To nije realno, biti SBE crtač prije nekoliko decenija nije isto kao i sada, kada imamo masu crtača koji u normalnim uslovima nisu pod pritiskom termina. Prije su Ferri i Donatelli bili glavna noseća snaga serijala, imali su tu i tamo pomoć u Bignottiju i drugim crtačima, ali većinu stripova su njih dvojica odradili. To je tempo koji, najvjerovatnije, nijedan današnji crtač ne bi mogao da izdrži. Ipak, iako je Donatellijev crtež patio od manjka detalja, uvijek je gledao da ne zanemari emocije likova, po čemu ovaj crtač spada među najbolje. Njegov Zagor ima bezbroj faseta, u samo jednoj epizodi Donatelli je bio u stanju da prikaže sve moguće i nemoguće emocije na licu. Slično je i sa Chicom, čak mnogi fanovi misle da je on najbolje crtao simpatičnog debeljka, bolje i od samog Ferrija. Nažalost, nikada nije nacrtao nijednu solo avanturu zasebnog Chicovog serijala, što je velika šteta. Da je Donatelli bio veliki umjetnik, to je pokazao i u prošlosti crtajući razne ilustracije i naslovnice za Malog Rendžera, koje su bile predivno obojene u realističnom stilu. Ne treba zaboraviti da je ovaj umjetnik dolaskom na Zagorov serijal napravio malu revoluciju crteža, naime on je prvi počeo da upotrebljava krupno kadriranje, koje je kasnije Ferri preuzeo od njega. Krajem osamdesetih godina njegov crtež je postao slabiji, bile su primjetne česte greške u proporcijama, zbog starosti je polako kvalitetno počeo da pada, tako da zadnjih godina nije više mogao da nam pruži nivo na koji smo od njega navikli. Fanovi ga se često prisjećaju upravo kroz ove epizode, nije ni čudo što novije generacije nemaju visoko mišljenje o njemu. Na sličnom putu se nalazi trenutno i Ferri, nije više ni sjenka nekadašnje kvalitete. Mislim da je to šteta, veliki umjetnici bi trebalo da znaju kada trebaju da se oproste od svog zanata i da tako ostanu upamćeni po najboljim radovima, a ne po onome što su radili pred kraj života. Ipak, teško je to, crtanje je nešto što su radili cijeli život, rijetko koji crtač se povuče na vrijeme, tj. ode pravovremeno u penziju. Donatellijev crtež mogu ljudi voliti ili ne, ali svi mi ovom velikom umjetniku dugujemo zahvalnost i poštovanje. 

nedjelja, 29. ožujka 2015.

Zagor: Guthrumov povratak

Čovjek kojemu je njegova domovina draga još je nezreli početnik; onaj kojemu je svako tlo poput njegovog rodnog već je snažan; ali savršen je onaj kojemu je cijeli svijet strana zemlja.

Dugo vremena smo čekali na jednu ediciju u boji, prvo su tu bili reprinti Repubblicinih izdanja, ali zbog naknadnog kolorisanja dobar dio fanova je podijeljen u dva tabora: jedni govore kako stripove, koji su izvorno objavljeni kao crno-bijeli, treba i ostaviti u tom obliku, drugi su opet s oduševljenjem pozdravili modernizaciju SBE stripova. Novu kolor ediciju su isključivo svi pozitivno prihvatili, stripovi su od samog početka zamišljeni kao izdanja u boji, tako da se očekuje nešto bolje kolorisanje od onog Repubblicinog. Dakle, problem sa kolorisanjem je riješen, ostaje još samo da se napišu kvalitetne priče, koje će opravdati dobar kvalitet ove edicije u svakom pogledu. Naravno, ne treba ni zaboraviti crtače, oni su izuzetno važni u ovom slučaju. Ako je već pokrenuta edicija sa modernim kolorom, onda je potrebno angažovati i dobre crtače, koji će strip vizuelno šarmirati na najbolji mogući način. I tako, već u prvom broju nam se predstavio Walter Venturi, čovjek sa dopadljivim, atmosferičnim i dinamičnim crtežom. Polazi mu čak za rukom da Zagorovo lice crta slično kao i Ferri, što je kod većine nostalgičara izazvalo ogromno oduševljenje, pa su mu odmah prilijepili etiketu Ferrijevog nasljednika i najboljeg crtača Zagorove ekipe. Ili bolje rečeno, stavili su ga na skoro isti nivo kao i Vernija, na sam vrh vrhova. Iako sam ja totalno drugačijeg mišljenja, poštujem (ne)ukus tog dijela publike. Ali onda, već u drugoj epizodi ovog izdanja, na scenu stupa Sedioli. Mislim da je taj potez najbrži način da se cijela edicija već na samom početku sahrani.

Rauch je jedan od najboljih Zagorovih scenarista, u njegovim se pričama vidi da dobro poznaje materiju. U ovoj epizodi je odabrao klasični koncept pripovjedanja sa svim propratnim elementima. Na samom početku vidimo Zagora i Chica kako su se uputili u Maine, destinacija koja se često spominje u avanturama Duha Sa Sjekirom, između ostalih i u posljednjem almanahu „Sablasni jedrenjak“. Njih dvojica su dobili pismo od jednog prijatelja koji ih moli za pomoć. Zvuči poznato? Da, dosta epizoda je imalo sličan početak. Zatim vidimo naše junake kako se upuštaju u masovnu tučnjava u jednoj lokalnoj kafani. I ovo zvuči poznato? Itekako, jedna od omiljenih scena većine autora u uvodnim dijelovima stripa. U takvim situacijama Zagor većinom izvuče deblji kraj, u ovom slučaju ne znamo šta se na kraju desilo, jer poenta te tučnjave nije da saznamo pobjednika, već da nam autor prikaže kako su Vikinzi narod koji uživa u borbama i piću. Upravo u ovoj epizodi je to bio pravi potez, jer tuča iz zabave je nešto što pripada Vikinzima kao i rogovi na glavi, iako ih u realnosti nikad na kacigama nisu ni imali. Dalje, izabrana skupina sposobnih momaka (među njima i Chico) kreće u misterioznu pustolovinu, u otkrivanje novog područja. To je ipak neizbježno u avanturama sa Guthrumom, jer upravo ta nova saznanja, koja su često propraćena misterioznim događajima, daju pustolovinama takve vrste dodatnu draž, a i autor ima onda više prostora da pusti maštu na volju. Rauch je cijelo vrijeme do samog kraja upotrebljavao već poznatu konstrukciju klasičnih priča, tako da nije mogao izbjeći finiš u kojem se pojavljuju natprirodni elementi, podsjećajući pri tome djelimično na legendarnu priču „Prokleto blago“. Bilo je i drugih autora koji su se okušali sa sličnom naracijom, oni su bili većinom manje uspješniji od Raucha u ovoj priči. To je ono što krasi dobrog scenaristu, ne mora nužno imati svježu ideju, dovoljno je da upotrijebi stari dobri koncept i da od toga razvije dobru naraciju. Rauchu je to pošlo za rukom, dokazao je da je s pravom izabran kao čovjek koji će imati privilegiju da napiše jubilarni broj 600.

Epizoda obiluje brojnim likovima, neke od njih nam je autor predstavio, to jest njihova imena i sposobnosti, zato sam bio iznenađen što je većina tih ljudi u ovoj priči izgubila život. Neki od onih su imali potencijal da postanu stalni dio Guthrumove ekipe, kao na primjer Thorgill. Ovaj crvenokosi div je izuzetno snažan i sposoban, kao i svim drugim Vikinzima ne fali mu na hrabrosti. Još jedna markantna osoba je Sven, Viking koji je napustio zajednicu i oženio se Amerikankom. Siguran sam da ovo nije posljednji put da ga vidimo u Zagorovim avanturama. Ipak, zvijezda ove priče je Guthrum, kralj vikinške kolonije Vinlanda. Izuzetno snažan, sklon porocima kao što su vino i jelo, ovaj simpatični kralj je sušta suprotnost od jednog smrknutog i agresivnog lika Vikinga, kako ih većinom poznajemo iz filmova i drugih medija. Čak bih rekao da je najsličniji Hogaru, najpoznatijem Vikingu iz svijeta stripa. Iako Guthruma njegovi sljedbenici slijepo prate kroz avanture, sklon je greškama, možda i zbog toga jer djeluje poprilično naivno. U ovoj epizodi Zagor ga je u jednom trenutku naružio kao da je malo dijete, jer je zbog njegove odluke da istraži vikinške kolonije mnogo ljudi izgubilo živote. Ipak, zbog dobroćudnosti nije moguće da se ovom liku na duže vrijeme zamjeri, možda i zbog toga što je i sam svjestan svojih grešaka, što ga ipak neće spriječiti u tome da ih za neko vrijeme ponovi. Iako je izuzetno simpatičan, nisam siguran da je Guthrum najbolji izbor za vikinškog kralja. Prije ili kasnije će opet nedužni ljudi njegovom indirektnom krivicom da izgube živote.

Kao što sam već rekao, za vizuelni dio se postarao Gianni Sedioli, jedan od najproduktivnijih Zagorovih crtača. Na samom početku karijere bio je čovjek koji je obećavao, djelimično mu je polazilo za rukom da prenese na papir Zagorovo lice kao što to crta Ferri, pa je to mnogima bilo dovoljno da ga uvrste među bolje crtače. Očekivao se napredak s vremenom, međutim to se nije desilo. Umjesto da je sa svakom novom epizodom popravljao svoj stil i izgrađivao crtež na viši nivo, on je postao hiperproduktivan, čovjek koji crta velikom brzinom, tako da je već sada ušao u top ten najproduktivnijih Zagorovih crtača svih vremena. Bane Kerac je bio zadužen za drugi broj ove edicije, međutim on nije na vrijeme završio strip, tako da nije nikakvo iznenađenje to što je upravo Sedioli uskočio na njegovo mjesto i kao rezultat imamo ovu priču kao drugi broj kolor edicije. Sigurno je da Sediolijeva brzina ima i svoje prednosti, da nije njega možda bi čak ostali i bez kolorca u 2014. godini, međutim sve ima svoju cijenu, kvantitet i kvalitet rijetko kad idu zajedno. U ovoj epizodi još jednom može da se primijeti fušerski rad, možda ne u tolikoj mjeri kao u crno-bijelom izdanju, jer je pozadinu ovdje prekrila boja. Možda i največi Sediolijev problem je što nema dovoljno mašte da bi jedan strip napeto kadrirao. Po scenariju se može vidjeti da je bilo nekoliko scena koje su trebale da izazovu jezu i napetost, što je crtaču samo djelimično pošlo za rukom da to prenese na papir. Zaista je šteta što je upravo Sedioli odradio ovu priču, sa dobrim crtežom bi ukupni utisak sigurno bio dosta bolji. Zahvaljujući koloru ovaj strip izgleda atraktivnije, ali ipak ne dovoljno da bi se moglo reći da je odlično obojen. Radi se više o standardnom SBE koloru, ne toliko kvalitetnom kao u Dylanovom colorfestu. Na nekim tablama je kolor previše izražen, djeluje neprirodno i previše drečavo. Dakle, cijeli strip je mogao biti mnogo bolji, samo da je kojim slučajem neki drugi crtač obavio vizuelni dio posla.


petak, 20. veljače 2015.

Zagor almanah: Sablasni jedrenjak

Trojica mogu zadržati tajnu samo ako su dvojica od njih mrtva.

Napokon držimo u rukama posljednju epizodu iz almanah edicije, nisam siguran da li treba da budemo srećni ili tužni. Ono što je pozitivno je da se završila jedna neslavna era, ova edicija nije baš bila poznata po kvalitetnim epizodama, pa tako da nije ni velika šteta što je privedena kraju. Ne samo to, almanah je ustupio mjesto „kolor Zagoru“, novom serijalu sa pričama sporednih likova iz Zagorovog svijeta, i to u boji. Almanah je služio većinom kao trening novim crtačima, tako su Rubini i Verni, između ostalih, imali svoju premijeru na ovom serijalu. Kvalitet priča je dosta varirao, od loših do dobrih epizoda, mada je ovih drugih bilo znatno manje. Dodatni problem je ograničeni broj stranica, devedeset i četiri table su relativno malo da bi se na efikasan način mogla ispričati jedna priča. Iako to kod Dylana Doga i nije neki veliki problem, pristup Zagoru je ipak drugačiji, zato i jeste problematično napisati kvalitetnu priču sa manjim brojem stranica.

Da li vam se ova priča čini poznatom? Prilikom čitanja ste možda imali osjećaj da vam tok radnje izgleda predvidljiv, to nije zbog toga jer ste možda vidoviti, radi se o tome da je muster ove priče skoro identičan jednoj drugoj, legendarnoj epizodi iz zlatnog doba, priči „Kuća užasa“. Imamo isti prostor odvijanja radnje: Selo koje je povezano sa mračnim prokletstvima, zatim su tu i dvije ugledne obitelji koje su povezane s tim prokletstvom. Tu je i ukleta kuća u klasičnoj epizodi, dok je u ovom almanahu jedan dvorac u centru zbivanja. Imamo i isti profil protagonista, mlade nasljednike koji dolaze da preuzmu ono što im sljeduje, pa da im muka bude još veća, obojica se obraćaju Batu Battertonu za pomoć, najgorem detektivu devetnaestog vijeka. U staroj epizodi ulogu nasljednika je imao Alan Stanford, u almanahu Jim Willett. Naravno, u obadva slučaja su sujevjerni mještani protiv njih. Čak je i razvoj radnje poprilično isti, dok u jednoj priči imamo obitelj Landon, koja koristi kuću za svoje ilegalne aktivnosti, u novijoj priči to je šerif Harrison, on koristi dvorac za krijumčarenje oružja. I opet, u obadva slučaja protagonisti koriste ljudsku lakovjernost za sprovođenje planova, to rade uz pomoć isceniranih duhova. Komotno se može reći da je ova epizoda remake legendarne priče „Kuća užasa“, koju je svojevremeno potpisao dream-team Nolitta/Ferri. Pored očitih paralela sa dotičnom epizodom, ima tu i drugih elemenata koje su već u više navrata bile obrađene u Zagorovom serijalu, tako na primjer tu je ukleti jedrenjak, koji je bio centralna tema jubilarnog dvjestotog broja „Prokleto blago“. E sada, moglo bi se još o tome diskutovati da li je ovaj posljednji almanah klišeizirana reciklaža ili se tek radi o omažu jednoj legendarnoj epizodi. Činjenica jeste da priča nije nimalo dosadna, na momente je čak neizvjesna i napeta. Da li bi možda bilo bolje da su u igru ubačene natprirodne stvari umjesto uobičajenih misterioznih zavrzlama, i o tome bi se još moglo diskutovati. Uglavnom, za almanah i više nego solidna priča, mada ne i najbolja u ovoj ediciji.

Ovo je drugi Gramaccionijev rad na Zagoru. U svom prvom stripu na serijalu, specijalu „Mjesec kostura“, izazvao je različite reakcije kod fanova. Jedni ga smatraju solidnim, drugi lošim crtačem. Zaista je tako da nije loš u pravljenju atmosfere, tuširanje mu dobro leži, pogotovo kada su mračne scene u pitanju. S druge strane ima dosta problema s likovima, koji mu izgledaju ukočeni, tako reći plastični. Ovdje je na samom početku epizode odradio solidan posao, ali najviše je zakazao u crtanju glavnih likova, Zagora i Chica. Ne vidim tu nekog većeg napretka u odnosu na prvu priču koju je nacrtao, a s ovim kvalitetom nije baš da se čovjek treba da obraduje njegovim daljnjim radovima. Kako bilo, njegov crtež nije toliko ni loš, ali da budem iskren neće mi nedostajati ukoliko nikada više ne nacrta nijednu epizodu za našeg junaka. Mislim da bi njegov stil više odgovarao serijalima poput Dylana Doga ili Dampyra, ima nekoliko scena koje me neodoljivo podsjećaju na Dylanov tandem Montanarija i Grassanija, mada se ne može reći da je kompliment uporedba sa ovim (ne)slavnim dvojcem. Još da spomenem atmosferičnu naslovnicu koju je nacrtao Ferri, zaista je tako da odlično izgleda, ali samo u kompletu sa drugim dijelom crteža, koji se nalazi na poleđini stripa.

Elderane84, naš poznati forumaš i veliki Zagorov fan, napisao je nekoliko riječi o Rauchu, scenaristi ove epizode: Jacopo Rauch je scenarista čija je ovo jubilarna deseta epizoda Zagora izdata u našim krajevima, od čega 6 u redovnoj seriji, 1 specijal, 1 kolorac i 2 almanaha. Nekako se stiče utisak da se od njega dosta očekivalo, a da je malo toga dao. Tačno je da je radio većinom neke "manje priče", koje služe čisto za prelaz između nekih bitnijih događaja (osim posljednjeg povratka vampirice Ylenije), ali utisak je da je možda mogao da iskoristi bolje dobijeni prostor, posebno ako imamo u vidu da je, ničim izazvano, dobio čast da bude autor narednog jubilarca u Italiji, šestotog broja redovne serije omiljenog nam junaka. Da skratim priču, Rauch je korektan scenarista, koji lijepo vodi priču od početka do kraja, ali nema ništa čime bi se istakao i pokazao da izlazi iz prosječnosti. Kao što je King već i naglasio, almanah i nije edicija o kojoj se pohvalno priča, pa je tako Rauch ovaj put iskoristio motiv "ukletih zamkova i sablasnih jedrenjaka", ne bi li pokušao da stvori kakvu - takvu jezivu i mračnu atmosferu po kojoj je Zagor čuven, ali uvijek je tu tih prokletih 94 strane, apsolutno nedovoljno za razvoj avanturističkog stripa kao što je Zagor. Epilog je da su mračne scene zapravo banalne, događaji se ređaju na traci, u zapletu smo dobili podzaplet, pa obrat, i na kraju, po mom mišljenju prenaivnu završnicu, koja je još više pokvarila utisak. Plus je ponovno pojavljivanje Bata Batertona, ali je utisak da je on ovdje protraćen, jer nema apsolutno nikakvu ulogu, a minus je što je od desetak likova koji defiluju kroz priču, svaki toliko bezličan i nebitan, da bi bilo čudo da ih se neko sjeti i ubaci ih u neku od narednih priča. Da rezimiram, što se Rauch-a tiče, nadajmo se da će se u JA sagi bolje pokazati i nagovjestiti neke bolje scenarističke dane. (a, hoće, bar po mom skromnom mišljenju).


četvrtak, 15. siječnja 2015.

Crossed

“Čovjek je često dobar samo zato što nema prilike da bude zao.”

Rijetko koji US-serijal je izazvao toliko pozornosti kao Crossed, pogotovo ako stripovi ne pripadaju vodećim američkim izdavačkim kućama DC ili Marvel. Razlog za tu pozornost je Garth Ennis, kontroverzni irski autor, koji nam je ovdje ponudio iznimnu količinu nasilja, u toj mjeri još neviđenu u svijetu stripa. Serijal je do te mjere brutalan da je dugo bilo neizvjesno da li će i druge države osim USA objaviti ovaj strip, ali se na kraju Panini odvažio i doveo nam je ovaj slašerski epos i u Evropu. Svako ko je imao priliku da baci pogled na ovo izdanje jasno mu je da se ne radi tek o jednoj reklamnoj finti ili pretjerivanju, Crossed ne samo da je potvrdio vanserijski status koji nam je nametnuo, već ga je i nadmašio.

Garth Ennis, čovjek koji nikada nije bio veliki ljubitelj mekanih pričica za djecu, kroz ovaj strip je ispustio svoju najmračniju stranu koju može da ima jedna ljudska psiha. Već je ranije pokazao u djelima Preacher, Punisher, The Boys i Hellblazer da njegov način pripovijedanja nije za ljude sa slabim živcima, ali ovdje je nadmašio samog sebe. Iako su priče o zombijima izuzetno popularne u svim granama umjetnosti posljednjih nekoliko godina, Ennis je ovdje pokazao da uvijek ima mjesta za svježe ideje, pa čak i kod izlizanih tema. Samo, mora se reći da se ovdje ne radi o zombijima na kakve smo navikli u filmovima i drugim stripovima, ova čudovišta su više obični ljudi, koji su zaraženi sa opasnim virusom koji utiče direktno na čovječiju psihu. U trenutku kada se zaraze, preko lica im se pojavi crveni krst, teško reći od čega tačno, ali izgleda kao da je neka vrsta osipa. Taj krst je ujedno i znak da su ljudi postali zli, ili bolje rečeno da više nisu pri zdravoj pameti. Kada se to desi, onda su ti likovi spremni na sve moguće gadosti koje se samo mogu zamisliti; kolju, sijeku dijelove tijela svojim žrtvama, jedu ih žive i sve ostalo što je ravno samom paklu. Kao da to sve nije dovoljno, seksualni aktovi su takođe u velikoj mjeri zastupljeni. Uglavnom se radi o silovanjima, na najbrutalniji način na koji se to može zamisliti. Većinom dok siluju ujedno i kasape svoje žrtve, i ne biraju mnogo da li se radi o muškarcima, ženama, djeci ili životinjama. Problem je što se pri razmjeni tekućina, bilo sperma, pljuvačka ili krv, inficiraju druge osobe, tako se ovaj divlji čopor sve više i više povećava. O inteligenciji ovih stvorenja je teško bilo šta reći, mogu djelimično da pričaju, ne mumljaju poput zombija, voze čak i auta, ali očigledno da nisu u stanju da upotrebe mozak za nešto komplikovanije stvari. Većinom ih goni želja da siluju i masakriraju, cijeli njihov životni smisao se vrti oko te dvije stvari. Nije poznato odakle dolazi ovaj apokaliptični virus, ali očigledno da Ennis sa osipom u znaku krsta još jednom aludira na hrišćanstvo i crkvu. Nije prvi put da on na njegov poznati način vodi svoj „sveti rat“ protiv crkve, ali većinom je to radio na satiričan način, ovog puta je izabrao totalni put nasilja, bez humora.

Jacen Burrows je dodatni plus u ovoj priči, on je na izuzetno detaljan način prikazao neke od najbrutalnijih scena u istoriji stripa. To može da bude za neke ljude i loša strana, tako nešto nije za svačiji želudac, pa je u svakom slučaju dobro znati šta čovjeka očekuje prije nego što uzme ovaj strip u ruke. Činjenica jeste da takvi ljudi neće ništa drugo vidjeti do brutalne scene, pa ne treba se iznenaditi ukoliko strip opišu kao nešto najgore što su ikad držali u rukama. Crtež je u ovoj priči itekako važan, u suštini presuđuje da li se pripovjedanje može sagledati kao realističan scenario jedne apokalipse, ili kao satiru. Brutalne scene nisu pristune na svakoj stranici, ubačene su tek tu i tamo da bi izazvale šok efekat i bolje dočarale borbu za preživljavanje. Jer ako znamo šta se u tom svijetu dešava, onda lakše zauzmemo našu stranu i napetost se poveća prilikom borbenih scena ili u toku trke za opstanak. Upravo taj odnos „lovca i plijena“, doprinosi napetosti priče, pa skoro da se možemo poistovijetiti sa onima koji su plijen, tj. sa onima koji nisu zaraženi. U drugoj polovici stripa imamo u većoj mjeri upoznavanja s likovima, na taj način možemo da im se više približimo, bolje ih upoznamo, tek tada možemo da zauzmemo stranu i da naše simpatije raspodijelimo. Kao i u normalnom životu, nisu svi ljudi dobri, uvijek se nađe neko ko nas nervira ili ko nam je antipatičan, ali to je uvijek različito od čovjeka do čovjeka. Može biti da poželite smrt nekim od likova u stripu, samo jer vam se ne sviđa iz nekog razloga, ali isto tako može biti da je nekoj drugoj osobi upravo taj lik najomiljeniji. U Crossedu niko nije siguran, nikad se ne zna ko će u kojem momentu umrijeti ili se preobraziti.

Mora se priznati da je ovdje Ennisu pošlo za rukom da nam podari jednu novu fasetu u zombi kulturi. Jesu zombiji, nisu zombiji, možda to i nije toliko bitno, važnije je da ovaj serijal unosi svježinu u postapokaliptički žanr. Mnoga pitanja nam se pojavljuju prilikom čitanja ovog djela, kao na primjer šta bi tek bilo da čudovišta imaju iste sposobnosti kao i normalni ljudi, ali bez moralnih granica? Da li su preobraženi još uvijek ljudi, dakle da li su stvarno još uvijek djelimično pri svjesti, ali jednostavno su oslobođeni od svakog morala? Može li se povući paralela između preobraženih i normalnih ljudi u našem svijetu, prije svega onih koji u ekstremnim situacijama poput rata kasape, siluju, muče? Gdje je uopšte onda razlika između ovih stvorenja i ljudi iz našeg svijeta? Šta ako smo mi u stvari takve prirode, ali jedina prepreka koju imamo da to iskažemo je ta što posjedujemo jedan jak emotivni osjećaj, a taj je strah! Da li je moguće da bi bez straha bilo koje vrste radili iste te stvari pod utjecajem nagona? Mnogo pitanja, neke od odgovora možemo da nađemo u ovoj a i ostalim pričama u toku serijala.

Crossed je najkontroverzniji strip svih vremena! Kako ćete reagovati na ovo djelo to zavisi od vas, vaših predrasuda i od toga da li imate jak ili slab želudac.

četvrtak, 25. prosinca 2014.

Zagor goes to USA

Napokon će i Zagor ugledati svjetlo dana u državi gdje se odigrava najveći dio njegovih pustolovina – u USA! Zahvaljujući Igoru Maričiću, velikom i poznatom stripofilu s naših prostora, njegova izdavačka kuća Epicentar će od 2015. godine krenuti s objavljivanjem avantura našeg najpopularnijeg junaka. Igoru je pošlo za rukom da za naslovnice angažuje italijanskog maestra Rubinija, a prvi broj američkog izdanja će biti epizoda „Morska strava“. 


srijeda, 3. prosinca 2014.

Najbolje mange: Oštrica besmrtnika

Ako je uvjerenje za besmrtnost toliko potrebno za čovjekov život, onda je ono normalno stanje čovječanstva; a kad je tako, onda besmrtnost ljudske duše nesumnjivo i postoji.
- Dostojevski

Život i osjećaj krivice, za mnoge ljude je svakodnevnica. Ukoliko čovjek ne uspije da ugasi taj osjećaj, moguće je da mu se život pretvori u pakao. Kod kriminalaca to može da postane veliki problem, ali u neku ruku je za neke od njih i olakšanje da žive sa tim osjećajem. Oni koji nisu svjesni svoje krivice, nemaju tih problema i mogu mirno da spavaju, jer im nedostaje savjest. Tek tako, u stanju su da naprave bilo šta, takvi ljudi nemaju problema s time da izađu na kraj sa samim sobom. Manji, koji sam sebe naziva kriminalcem samurajskog porijekla, ubio je stotinu ljudi po nalogu svog gospodara. Yaobi-Kuni, žena koja je stara preko osamsto godina i koja želi da spasi duše svih ljudi u Japanu, dala je Manjiju svete crve, stvorenja koja su u stanju da zaliječe svaku vrstu rana, na taj način čovjek postaje skoro pa besmrtan. Zamislite to, bilo koja bolest, bilo koja rana, ta stvorenja su medicinski odgovor na sva moguća i nemoguća pitanja. U stanju su da zakrpe odsječene zglobove i ostale dijelove tijela, što je upravo kod našeg junaka prijeko potrebno. Manji nije taj „poklon“ tek tako dobio: „Bez cilja čovjek ne može da živi...Da li žeđ za moći, želja da se nešto stvori, osveta ili iskupljenje“. Samuraj bez časti mora da se iskupi za svoje pogreške, da pronađe hiljadu zlih ljudi i ubije ih. Samo na taj način će otplatiti svoj moralni dug i tek onda pronaći mir, to jest moći će da umre. Kako je to kada se neko zakači sa našim junakom saznali su Johnny Gyobutsu i Hishiyasu Shido, upravo dvojica tipova kakvi su i potrebni Manjiju da bi se iskupio. Prvi je lažni sveštenik, koji zločincima uzima ispovijed da bi ih onda iz zasjede ubio. Drugi je činovnik „nepobjedive“ bande ronina. Shido bi rado uzeo titulu ubice „čovjeka koji je ubio stotinu ljudi“, iz tog razloga oteo je Manjijevu sestru, koju je onda ubio na njegove oči. Samo nekoliko trenutaka kasnije cijela banda Shinsengumi je prošlost, pali su od ruke našeg junaka. Ipak, za Manjija ostaje gorak ukus pobjede, izgubio je svoju sestru, jedinu blisku osobu koja mu je još ostala. Da stvar bude još gora, upravo je on odgovoran i za smrt njenog muža, svog zeta, kojeg je ubio u pohodu protiv stotinu ljudi. Ali, čak i to nije bio razlog da ga njegova sestra zamrzi, a sada je još i život dala za brata. Tako započinje dugi krvavi put iskupljenja, i upravo taj put će biti Manjijev vjerni pratilac kroz cijeli serijal.

Rin nailazi na Yaobikuni prilikom posjete grobu svoga oca, stara sveštenica osjeća žeđ za osvetom mlade djevojke, ali je svjesna da nije u stanju da se sama nosi sa ubicama. Nakon što je saslušala dejvojčinu priču, besmrtnoj ženi pada na pamet da bi bila dobra ideja ukoliko bi se Rin povezala sa Manjijem, on bi mogao da joj pomogne prilikom osvete, na taj način i da ubije nekoliko ljudi više koji su zaslužili smrt. Manji pristaje na prijedlog, djelimično i zbog toga jer ga Rin podsjeća na preminulu sestru, a djelimično i zbog pomenutog duga. Sabato Kuroi je prvi koji će osjetiti Manjijevu oštricu, on je upravo jedan od ljudi koji su odgovorni za smrt roditelja mlade djevojke. U suštini on je upao u zamku, a kako se ispostavilo radi se o jednom totalnom psihopati najgore vrste, možda bi ga najbolje bilo uporediti sa Hannibalom Lecterom. Sve do tog momenta sudbina od Rinine majke je bila neizvjesna, ali tada djevojka dolazi do strašnog saznanja: Sabato je odsjekao glavu njene majke, preparirao je i zašio sebi za rame. Na drugom ramenu je bila glava njegove žene, a preko tijela je nosio dugi mantil, tako da su izbočine bile vidljive, ali se nije znalo šta u stvari ovaj manijak ispod mantila krije. Nepotrebno je uopšte govoriti kakav je to šok izazvalo kod Rin.

Nasilje je propratni dio ovog serijala, da je strip kojim slučajem u boji, sigurno bi crvena boja dominirala. Udovi na sve strane, smrtonosni ubodi, sve ono što se može zamisliti da se uradi oštricom ovdje se može naći. Ok, takvo je to doba bilo, ali s druge strane opet je postojala donekle čast kod oružanih sukoba. Naravno da su i to vrijeme strašni zločini bili na dnevnom redu, tako i u ovoj prvoj epizodi imamo strašnu scenu kada su pripadnici Itto-ryuja silovali majku od Rin, i to na njene oči. Sve te scene su ostavile gorka sjećanja na našu junakinju, tako da je to bila jedna od pokretnica da traži osvetu nad ubicama svojih roditelja. Jedna od osoba koja mnogo mora da pretrpi je i Manji, on je gotovo u svakom dvoboju smrtno ranjen, ili bolje rečeno bio bi ubijen da nije besmrtan. Moram priznati da me to pomalo nervira, tako imamo utisak da je on tek prosječan borac, koji bez svoje besmrtnosti ne bi preživio ni dan u tom dobu. Pa ipak nije tako, on je nekada bio zaista odličan ratnik, ali se onda opustio kako je dobio svoje moći. To saznajemo iz njegovih usta u jednoj od kasnijih epizoda. Zanimljivo je to da lider Itto-ryu, Kagehisa Anotsu, uopšte ne djeluje kao neki zlikovac, na prvi pogled ima slabašno tijelo, a i crte lica ne odaju da se radi o krvoločnom ubici. U ovoj epizodi vidimo da on sam ne uživa u počinjenim zločinima njegove bande, kada su htjeli da siluju majku od Rin, on je napustio prostoriju. Kao da i sam misli da je tako nešto odvratno, ali kao vođa ne želi da stoji svojim borcima na putu i prepušta im da se zabave, kao da ih na taj način nagrađuje. Anotsu je dosta kompleksan lik, to ćemo tek da saznamo u toku vremena u kasnijim epizodama. Upravo to je jedna od svijetlih tačaka serijala, likovi nisu jednostrani, već u većini slučajeva saznajemo njihove motive za ono što čine.

Priča o Manjiju i Rin je s pravom jedna od najboljih samurajskih priča ikada, može se staviti u isti koš sa legendarnim serijalima kao što su „Vagabond“ i „Usagi Yojimbo“. Crtež u potpunosti odgovara ovoj vrsti priče, od tamnog sjenčenja na napetim mjestima, pa sve do pogođenog stila crteža sa onim rijetkim scenama u kojima ima humora. Okolina je prikazana veoma detaljno, međutim to nije bio slučaj sa svakom tablom, već samo na onim mjestima koja su to zahtijevala, kao na primjer kada se po prvi put prikazuje neko selo. Na taj način nam crtež nudi sve što jedan strip treba i da ima, bez da imamo osjećaj da su table prepunjene detaljima. Jedino što mi donekle smeta je haotičnost kod borbenih scena, borbe jesu brze i pune haosa, ipak bi mi više odgovaralo da su te scene prikazane detaljnije, bez brzopletih poteza četkicom. Lica likova u nekoliko navrata nalikuju jedno drugom kao jaje jajetu, ali različiti stilovi oblačenja i markantni detalji pojedinih osoba nam pomažu da lakše identifikujemo aktere ove priče.

Hiroki Samura, jedan od rijetkih mangaka koji ne želi da stoji u centru javnosti, podario nam je jedan serijal inspirisan “Highlanderom” i ekranizovanim stripom “The Crow”. Ipak, ova priča se dovoljno razlikuje od pomenutih djela, tako da bi bilo kakva plagijatorska prebacivanja u ovom slučaju bila suvišna. Moguće da će vam prva knjiga ispasti na prvi pogled pomalo konfuzna, ali nemojte odustajati, ovaj serijal ima mnogo toga da ponudi i s vremenom će autor pokazati svu svoju raznolikost i kreativnost.


srijeda, 19. studenoga 2014.

Marvel - Age of Ultron

Svijet je u ruševinama. Malobrojni preživjeli heroji skrivaju se u gradskim ruinama, oni pokušavaju da pruže otpor novoj svjetskoj vlasti. Ultron, moćna vještačka inteligencija, uspjeo je da porobi cijelu Zemlju, sada lovi preživjele junake. Captain America je u depresiji, ne zna šta i kako dalje, dok je Spider-Man u rukama okolne bande, oni planiraju da izruče junaka Ultronu i da profitiraju od toga. Heroji padaju jedan za drugim, Ultron izgleda nepobjediv, ostaje samo još jedna mogućnost: Wolverine treba da se vrati u prošlost i zaustavi tvorca Ultrona da napravi ovo biće.

Sam naziv ovog eventa podsjeća na jedan drugi iz devedestih godina: Age of Apocalypse. Slično kao i u ovoj priči, i tu imamo jednu epizodu iz alternativne budućnosti; narod je porobljen, junaci većinom su ili mrtvi, ili se bore kao "podzemna" skupina protiv dikatorske vladavine. Samo što ovoga puta nije despot Apocalypse, već Ultron. Ovaj event je prvi od kada je nastao Marvel Now!, nije posebno ni iznenađenje da je upravo Brian Michael Bendis autor ove priče, on je jedan od najvažnijih Marvelovih autora posljednjih desetak godina. Bendis se nije ograničio kada je nasilje u pitanju, da bi distopiju predstavio u što realističnijem svjetlu, napisao je scenario koji pršti od nasilnih scena. Brutalna ubistva, krv na sve strane, ovaj event se po mnogo čemu razlikuje od prethodnog Avengers vs. X-Men. U kratkim flešbekovima autor nam komad po komad objašnjava kako je došlo do ovih mračnih događaja iz budućnosti. Age of Ultron je jedna mračna priča, još jedna od onih u kojoj možemo da vidimo junake nemoćne i na koljenima. Age of Apocalypse sam po prvi put pročitao u devedesetim godinama, tako da nisam došao u situaciju da dvije slične priče pročitam za kratko vrijeme, to ne preporučujem ni vama, inače možete doći u situaciju da vam druga priča postane naporna, jer se dobrim dijelom tema ponavlja. Ova epizoda s Ultronom će poslužiti kao referenca za drugi Avengers film Age of Ultron. Preporučujem ovaj event svim fanovima mračnih priča tipa „šta bi bilo kad bi bilo“.



utorak, 18. studenoga 2014.

DC - Forever Evil

Pandorina kutija je otvorena u crossover priči „Trinity War“, to je dovelo do toga da su metabića Cryme Syndicata sa Zemlje 3 dospjela u glavni DC realitet. Možda to i ne bi bio veliki problem da se ne radi o izopačenim verzijama Supermana, Batmana i ostatka Justice League. Oni su preuzeli kontrolu nad našom planetom, čak su ponudili svim negativcima iz ovog realiteta da im se pridruže. Otpočinje velika fešta zla, negativci širom svijeta uživaju u bezakonju koje vlada na čitavoj planeti. Pa ipak, Lex Luthor je jedan od prvih kojem postaje jasno da je Zemlji potreban originalni Superman. To i jeste ironija sudbine, jer upravo je Luthor bio uvijek mišljenja da Supermanu nije mjesto na Zemlji i zato je pokušavao da ga uništi. Batman je jedan od rijetkih iz Justice League koji nije nestao, ne preostaje mu ništa drugo do da sklopi koaliciju sa Luthorom i drugim negativcima, koji ne žele da se potčine vlasti Cryme Syndicata.

Zemlja 3 nije novitet u DC univerzumu, postoji još od 1964. godine. U toj staroj verziji negativci su bili isti kao i danas, samo što je Lex Luthor bio glavni branitelj tog univerzuma, dok je Lois Lane bila njegova žena. Njihov zajednički sin, Alexander Luthor, bio je jedna od ključnih osoba prve "krize" sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. U novom DC-iju, nakon relauncha, ovo je prvi put da se junaci tog univerzuma pojavljuju. Kao što sam na početku rekao, likovi iz ovog univerzuma su izopačene verzije glavnog realiteta. U tom univerzumu Sunce izlazi na istoku, većina negativaca su pozitivci, i obrnuto. Ultraman šmrče kriptonit, dok mu Sunce nanosi štetu. Superwoman je najmoćnija junakinja, ona je u stvari mješavina između Lois Lane i Wonder Woman, ne bira mnogo s kim će da ode u krevet, iako je zvanično sa Ultramanom u vezi. Owlman je Batmanova zla verzija, dok je „Power Ring“ u stvari Hal Jordan, tip koji se boji sopstvene sjene. Ipak, ova bića posjeduju slične moći kao i naši junaci. Forever Evil je zaista nesvakidašnji DC event, priča u kojoj negativci imaju glavnu riječ. Za vrijeme trajanja ove priče, US serijali su posvetili više pažnje negativcima, u većini slučajeva mogli smo da vidimo epizode o istoriji nekih od važnijih neprijatelja glavnih junaka. 


ponedjeljak, 17. studenoga 2014.

Justice League Dark: In the Dark

Čudne stvari se dešavaju, tako su na primjer različite inkarnacije jedne žene izazvale masovnu karambolažu na ulici u isto vrijeme. Izgleda da je ovo posao za Justice League, međutim Superman, Wonder Woman i Cyborg nisu baš veliki fanovi magije, njima ne polazi za rukom da izađu sa ovom paranormalnom situacijom na kraj. Očigledno se iza problem krije Enchantress, koja je izgubila razum. Madame Xanadu pokušava da nađe riješenje za problem, ona pokušava da spoji nekoliko ljudi sa natprirodnim moćima, oni bi onda eventualno mogli da zaustave čarobnicu. Problem je da se članovi te trupe baš najbolje ne podnose, radi se o izuzetno teškim i egocentričnim osobama poput Deadmana, Shade, Johna Constantinea i Zatanne. Ipak, i pored svih problema oni se zajedničkim snagama suprostavljaju Enchantress.


Zbog DC relauncha ostavljeno je mnogo prostora za nove i stare junake, neki od postojećih univerzuma su spojeni, na taj način moguće je napraviti nove koalicije među junacima. Pogotovo interesantno je to što se Hellblazer John Constantine vratio u glavni DC realitet, on je i u prošlosti imao izuzetno kvalitetne epizode u svom sopstvenom serijalu, kojeg je jedno vrijeme između ostalih pisao i Garth Ennis. Neke epizode su izašle i na našem jeziku, Beli Put je u prošlosti objavio dva trejda. Nije ni čudo što je Justice League Dark startovala sa zasebnim serijalom, primjetno je da od relauncha DC u većoj mjeri forsira mračne i fantastične priče. Ukoliko niste upoznati sa likovima ovog serijala, moguće da će vam priča na početku djelovati pomalo konfuzno, ali srećom tu je google, pa preporučujem da se u toku čitanja informišete malo bolje o likovima, to će vam pomoći da se brže uklopite u ovaj serijal. Po nekima je možda ovo i „zloupotreba“ lika Hellblazera, jer je stavljen u jedan od DC timova, s druge strane on je jedan od glavnih nosilaca serijala, najveći magnet za kupce. Mene lično to ne pogađa, kao lik mi nikada nije bio posebno simpatičan, iako sam volio da čitam njegove stripove, pogotovo one koje je Ennis potpisao.


nedjelja, 16. studenoga 2014.

Earth 2: The Gathering

Na paralenom svijetu, tzv. Zemlji 2, desio se napad hordi Apokolipsa. Njihova agresija je prošla bolje nego svojevremeno na Zemlju glavnog DC realiteta. U ovom svijetu su takođe Superman, Wonder Woman i Batman glavni heroji. Njih troje brane Zemlju od agresora, međutim pod navalom nadmoćnijeg protivnika padaju jedno za drugim. Posljednjim snagama polazi im za rukom da pobijede protivnike sa Apokolipsa, ali po cijenu svojih života. Tri najveća junaka Zemlje 2 su pala! Supergirl i mlada Robin (Batmanova ćerka) su nestali u nepoznatom pravcu, Zemlja je ostala bez najvećih superheroja. Nekoliko godina kasnije Jay Garrick, mladi luzer iz Michigana, dobio je korpu od svoje djevojke. Njemu ništa ne polazi za rukom, međutim na jednoj livadi svjedok je pada meteora. Na njegovo iznenađenje taj meteor je u stvari bog Merkur. Ovaj bog je na samrti, zato je odlučio da podari Jayu moći superbrzine, na taj način ovaj može da brani Zemlju od uljeza. Malo kasnije Jay se sreće sa Hawkgirl, postaje mu jasno da postoje i drugi heroji osim onih koji su pali u borbi protiv Apokolipsa. Za to vrijeme Allan Scott, zgodni i uspješni biznismen, putuje sa svojim momkom vozom. U trenutku kada je Allan zaprosio svog životnog partnera, voz je iskočio iz šina i svi putnici osim Allana su izgubili život. Njemu se javlja nepoznata sila koja mu podaruje moći Green Lanterne. U toku avanture novi junaci se upoznaju i formiraju novu grupaciju superheroja, novih branioca Zemlje 2.


Zemlja 2 je paralelni svijet, koji je uveden u DC univerzum još šezdesetih godina prošlog vijeka. Za vrijeme prve krize ova dimenzija se stopila s drugima, sada su autori odlučili da je vrate opet na scenu u okviru novih 52, DC relauncha koji se dogodio prije nekoliko godina. Allan Scott i Jay Garrick su stari poznanici, prije relauncha to su bila dva heroja u poodmaklim godinama. Ovdje su mladi i glavni su branitelji Zemlje 2. Ono što je interesantno je da su autori Allana Scotta preobrazili u ovom svijetu u homoseksualca, ta je vijest svojevremeno obišla glavne televizijske stanice širom USA. Earth 2 je odličan serijal, koji sasvim dobro funkcioniše i bez poznate superherojske trojke Supermana, Batmana i Wonder Woman.


subota, 15. studenoga 2014.

DC - Flashpoint

Barry Allen je Flash! On se probudio jednog dana, sve izgleda isto kao i uvijek, međutim odjednom se pojavila njegova majka. To ništa ne bi bilo čudno da ona nije umrla prije mnogo godina, još u doba kada je Barry bio dijete. Ali, izgleda da to nije jedina čudna stvar, Justice League ne postoji, niko nikada nije čuo za Supermana. Da situacija bude još gora, Wonder Woman je osvojila Veliku Britaniju, tu je sa svojom armijom Amazonki pobila na milione ljude. Aquaman je počinio još gori zločin, on je poplavio skoro cijelu Evropu, na stotine miliona ljudi je izgubilo živote. Izgleda da je jedina osoba koja je ostala vjerna samom sebi Batman, međutim primjetno je da je i Mračni Vitez mnogo brutalniji nego inače, on nema dvojbi da kriminalce kazni smrtnom kaznom. Očigledno da je Barry završio u jednom od alternativnih univerzuma, međutim uskoro saznaje da to nije slučaj. Vremenska linija je promijenjana, neki događaj iz prošlosti je izmjenio sadašnjost. Glavni osumnječeni za taj čin je Reverse Flash, negativac iz budućnosti koji je u stanju da putuje kroz vrijeme. Barryju ne preostaje ništa drugo već da se obrati Batmanu za pomoć, međutim i tu ga čeka veliko iznenađenje: Batman nije Bruce Wayne, već njegov davno preminuli otac Thomas Wayne. Stvar se još više komplikuje, sve su naznake da se bliži kraj svijeta, barem onakvog kakvog ga mi poznajemo.


Flashpoint je event koji je označio kraj jedne ere, naime poslije ove epizode svi DC serijalu su doživjeli relaunch i restartovani su od prvog broja, sa novim avanturama junaka ovog univerzuma. U ovoj priči možemo da vidimo kako je došlo do toga. Mini-serijal se sastoji iz pet dijelova, međutim potrebno je da pročitate i ostale priče superheroja iz DC-ija, inače će vam event izgledati i previše konfuzan. Odjednom se pojavljuju neki tamo likovi, slabo šta je objašnjeno u glavnoj seriji, većinu odgovora možete da pronađete u pomenutim serijalima. Pogotovo preporučujem trodijelnu priču "Emperor Aquaman", gdje između ostalog možete i da saznate nešto više o prošlosti kralja Atlantisa. Cijelu sagu o tome kako je došlo do rata između Amazonski i armije Atlantisa možete da pogledate u u trodijelnoj priči "Wonder Woman and the Furies". Flashpoint je bez daljnjeg najvažniji event još od prve krize sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka.